LJUDI    SMO

N esavršeni, slabi, griješni, podložni svakojakim napastima. I često, iako svijesni svijih grijeha, okrećemo glavu na drugu stranu, ne bi li tamo pronašli nekog tko je još gori, tko još više griješi... Da zaboravimo naše sopstvene slabosti... Nemojmo se okretati na drugu stranu! Susjedi, kolege, poznanici, rođaci, prijatelji,... svi oni neka brinu brigu svoju! Sve što mi možemo i trebamo učiniti je - moliti za njih.
Hrabro pogledajmo u sebe. Zagrebimo po površini savjesti, pročeprkajmo po prašini sjećanja, zaronimo u dubinu prošlosti, svijesni da je grijeh još uvijek tu, čeka samo da nanovo bude otkriven. I, što je vrlo važno, moramo ga propoznati, časno priznati da smo ga počinili i shvatiti da nismo bezgrešni!
N emojmo olako suditi druge! Tko smo mi, pa da im sudimo? Pokušajmo, ako o nekome hočemo reči nešto loše, sjetiti se svojih propusta, bolnih i osjetljivih, ponekad krvavih zločina i pokajmo se. Pokajmo se iskreno, oplačimo sebe i svoje grijehe, kao što je Isus poručio jeruzalemskim ženama.

N ajveća utjeha je da će nam On, koji je za nas sasvim svijesno sebe žrtvovao, za nas mučen bio i za nas umro na križu - oprostiti! Pa zar mi onda ne možemo oprostiti svijesno i bezuvjetno? Odlučiti oprostiti, pri tom moliti za naše neprijatelje, nahraniti naše progonitelje, pomoći ako zaištu konačište? Da li smo svijesni da se dobro samo dobrim vraća? Nemojmo suditi - da nam ne bude sudeno! I drugi su jadni kao i mi. Možda još jadniji, još više u grijehu zaglibljeli. I još im je teže svoj grijeh priznati, jer nemaju milost saznanja da im je moguče osloboditi se njegove težine koja ih zasigurno muči, pritiska, peče, proganja...
A dragi Bog je tu, On nas vodi, On nam oprašta! On nas liječi, brani, čuva.

O prostimo prvo sebi, pa odmah oprostimo drugima! Ne možemo biti i zvati se pravim krščanima, ako ne oprostimo! Oprostimo i za tim težimo. Duboko, iskreno, potpuno, svijesno!

Želim sebi i svima nama skrušeno moliti od Gospodina milost da tako i bude!

Mirjana Jaramazović