Ženidba

Brak se zasniva ženidbenim savezom ili neopozivom obostranom privolom kojom se supruzi jedno drugome slobodno i uzajamno predaju i primaju. A to jedinstveno sjedinjenje muškarca i žene kao i dobro djece iziskuje potpunu vjernost bračnih drugova i nerazrješivo jedinstvo veze. Sama ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su po svojoj prirodnoj svojstvenosti k rađanju i odgoju djece, i u njima nalaze svoju krunu. Sakramentom ženidbe kršćanski supruzi označuju otajstvo jedinstva i plodne ljubavi između Krista i Crkve i u njemu imaju udjela.

Katolici koji još nisu primili sakrament potvrde neka ga prime prije sklapanja braka. Prije sklapanja ženidbe mora biti sigurno da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju. Neka se ženidba slavi u župi jednoga ili drugoga vjenčanika. Ženidba je naravna ustanova koju sačinjavaju muškarac i žene, duševno, osjećajno i fizički tijesno povezani u doživotnu zajednicu. Ona se sastoji u međusobnom darivanju i primanju dviju osoba različita spola te u zajedničkom životu, stanovanju i pomaganju, zatim u rađanju i odgojoju djece. Ženidbeni ugovor dvoje kršćanskih vjernika nije samo pravni čin nego i sakrament. Kršćansko vjenčanje nije samo pravni čin i službeni ugovor nego i duhovni savez između Boga i ljudi te supružnika međusobno. Prema katoličkoj tradiciji djelitelji sakramenta ženidbe su mladenci. Svećenik ili đakon je kvalificirani svjedok, čija se nazočnost traži za valjanost braka. On je jamac njegove sakramentalnosti i valjanosti.

Da bi katolička ženidba bila valjana kao sakrament, treba ispuniti tri bitna uvjeta:
– da ženidbu sklapaju za to sposobne osobe;
– da oboje vjernika daje slobodan međusobni pristanak na brak;
– da svoju privolu izraze na zakonit način (forma canonica).

Priređeno prema: Sveti zbor obreda, Rimski obrednik. Red slavljenja ženidbe, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.; Don A. Čondić, Pastoral sakramenata (skripta).

Tko je ustanovio ženidbu?

Ženidbu je ustanovio Bog u raju zemaljskom da bude životna zajednica muža i žene (Adam i Eva). On poziva muža i ženu na intimno jedinstvo u ljubavi i na suradnju u stvaranju novoga života.

Tko je ženidbu uzvisio na sakrament?

Isus Krist je uzvisio ženidbu na sakrament da bi posvetio zajednički život muža i žene. Zato je ženidba sveta, jedinstvena i nerazrješiva.

Koja se životna dob traži za ženidbu i treba li slavlje ženidbe biti javno?

Za valjano sklapanje ženidbe, crkveni zakon traži da je muškarac navršio 16 god. života i za ženu da je navršila 14 god. života. Naša biskupska konferencija traži i za muškarca i za ženu navršenih 18 god. života (kao građanski zakon), a za slavlje ženidbe ispod te dobi treba tražiti pisani pristanak roditelja i dozvolu mjesnog biskupa.

Što se tiče liturgijskog slavlja treba reći: budući da ženidba uvodi supružnike u javni život Crkve, dolično je da njeno slavlje bude javno, unutar euharistijskog slavlja, u prisutnosti svjedoka i zajednice vjernika.

Preporuča se da ženidba bude u župi zaručnice. Ako se želi obaviti vjenčanje negdje drugdje, u drugoj župi koja nije župa zaručnika ili zaručnice, tada je potrebno ovlaštenje nadležnog župnika, dakle župnika zaručnika ili zaručnice.

Je li dopušteno rastavljenima ponovno sklopiti brak?

Nova ženidba rastavljenih, dok živi zakoniti bračni drug, protivi se planu i zakonu Božjemu naočavanom od Krista. Oni koji su ponovno sklopili građanski brak, a još su u sakramentalnoj ženidbenoj vezi, ne smiju pristupiti svetoj pričesti niti se ispovijedati. Neka žive svoje kršćanstvo uz molitvu i duhovnu pričest, i odgajaju svoju djecu u katoličkoj vjeri.

Kada je moguće crkveno rastaviti brak?

Valjano sklopljenu ženidbu nitko ne može rastaviti. Ali, ako jedan brak nije valjano sklopljen, bilo zbog pomanjkanja ženidbene privole, bilo zbog pomanjkanja bitne forme sklapanja braka, bilo zbog neke druge zapreke, i ukoliko stvarno postoji takav razlog i dokaže se na crkvenom sudu, tada crkveni ženidbeni sud, nakon temeljita ispitivanja, donosi rješenje o nevaljanosti braka te su tada dotične osobe slobodne za sklapanje novoga braka. To su rijetki slučajevi. Češće se događa tzv. “rastava od stola i postelje” tamo gdje je zajedništvo supružnika postalo nemogućim (zbog fizičkih napada, neuredna života prouzročena alkoholom, drogom…). Tada se dopuštenjem Crkve može provesti rastava od stola i postelje, tj. više ne moraju zajednički živjeti, ali nemaju mogućnost ostvariti novu kršćansku ženidbu i mogu pristupati sakramentima.

O čvrstim bračnim zajednicama ovisi sreća pojedinca i stabilnost cijeloga društva. Bračno zajedništvo za kršćane jest put posvećenja.

Prema: Žarko Vladislav Ošap, Rastimo u vjeri, nadi i ljubavi, Drvar, 2009.